Život s trinaest kuna u džepu

Povučeni znatiželjom odlučili smo napraviti intervju s voditeljem Scenske radionice 3 Damirom Poljičkom koji se, kako saznajemo, rodio u Splitu, a živio je i školovao se u Omišu. S osamnaest godina upisao je Akademiju dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Ove godine je na Novigradskom proljeću uz pomoć svojeg profesora  s fakulteta koji je smatrao da ima vrlo dobar pristup djeci.

Prvi put na Novigradskom proljeću

 Ovo vam je prva godina na Novigradskom proljeću. Kako vam se sviđa uloga voditelja Scenske radionice? Kakva su djeca,voditelji i okolina?

Kako vi znate da je ovo moja prva godina na Novigradskom proljeću?

 Mi smo novinari. Mi sve znamo.

Aha, imate svoje vlastite doušnike (smijeh). Sviđa mi se jako ovdje. Bio sam na sličnim radionicama, ali s kolegama. Novo iskustvo mi je biti sam s djecom. Sva su djeca posebna, samo se bojim da je sedam dana vrlo malo vremena za posvećivanje potrebne pažnje i usmjeravanje djece. Okolina i ostali kolege su odlični. Drago mi je što je danas malo toplije vrijeme.

 Što vam je lakše, učiti djecu glumi ili glumiti s odraslima?

Na ovo ne mogu dati jednostavan odgovor. Mlađa djeca reagiraju živahnije, starija djeca se pomalo suzdržavaju, imaju pomalo kulerski stav. Glumiti s odraslima je u redu, ali nemaju ono što djeca imaju (npr. kreativni nered).

Reklama sa zaleđenim trapericama potaknula me na glumu

 Kada ste shvatili da je gluma ono čime se želite baviti u životu?

(smijeh) Shvatio sam to sa sedam godina. Na televiziji je bila reklama gdje je frajer stavljao traperice u hladnjak, a ja sam svaku večer nakon reklame uzeo tatine traperice i stavio ih u hladnjak. Onda su me pitali zašto to radim! Odgovorio sam im da je najbolje ujutro odjenuti hladne traperice zato što su bila ljetna jutra i to me se jako dojmilo.

 Jeste li se odricali zbog glume?

Da, zbog glume je bilo odricanja, naročito za fakultetskih dana jer dolazim iz male sredine i doslovno sam imao samo trinaest kuna u džepu.

 Za koju ulogu smatrate da vas je proslavila?

Uloga koja me proslavila nije bila predstavljena široj javnosti, već samo profesorima glume na fakultetu.  Na tu sam ulogu vrlu ponosan jer sam glumio mladića koji kući dovodi djevojku druge nacionalnosti, a majka to ne prihvaća. Uloga mi se baš svidjela jer je bila potpuno po mom guštu.

 Hrvatskoj ste publici najpoznatiji po ulozi Branka u seriji “Zauvijek susjedi”. Kako se vama sviđa ta uloga?

Kada su me pozvali da glumim u seriji, prvo sam pogledao par epizoda. Gledajući seriju shvatio sam da im treba baš takva uloga i osmislio sam profil Branka s perikom i svom odjećom, ali to nije bilo prihvaćeno.

Ljudima se uloga svidjela pa su raspisali još epizoda sa mnom. Bilo je to lijepo iskustvo, a uloga mi je bila laka za glumiti. Ondje sam upoznao puno različitih ljudi što ja volim jer cijenim dinamičnost i različitost.

 Glumili ste i u mnogim kazališnim predstavama. Što vam je draže, glumiti na TV-u ili u kazalištu?

Osjećam kao da sve više idem prema glumi na televiziji, iako je kazalište posebno jer je stvar trenutka i zahtjeva od glumca da komunicira s drugim ljudskim bićem. Ovo mi daje više mira, sreće i zadovoljstva. Kazalište me više glumački ispuni. Glumio sam u prvom filmu s dvanaest godina, a u kazalištu nešto kasnije. Na drugoj godini fakulteta su krenule serije i filmovi, a do fakulteta je bio aktualan LiDraNo.

 Volite li više ulogu pozitivca ili negativca?

Općenito se dobro snalazim s autoritativnim ulogama gdje je potrebno izgraditi autoritet. Obje uloge imaju svoju vrstu autoriteta i obje volim glumiti.

 Poistovjećujete li se kada sa svojim ulogama?

Prije mi se to događalo, sada ne mislim o tome, smatram da je to glupost.

 Koristite li improvizaciju na sceni ili točno pratite scenarij?

Na sceni nikad točno ne pratim scenarij, osobito ako igram s kolegama s kojima mi sve ide lakše i spontanije. Ispričamo sve kao i u scenariju, ali na svoj način, što publika jako cijeni i voli.

 Imate li ikada tremu?

Imam. Posebice prije premijere kad je poseban pritisak. No već nakon par predstava trema nestane.

 Jeste li ikada pogriješili na snimanju ili predstavi?

Svaki dan griješim. Greške su sastavni dio našeg života. Naučio sam uživati u greškama. Svjestan sam pogreške, ali me ona ne sprečava da nastavim.

Broj pravih prijatelja, otkad sam postao poznat, nije mi se promijenio.

Je li vam se povećao broj prijatelja otkada ste postali poznati?

Broj pravih prijatelja nije se povećao, no broj prijatelja, kolega i poznanika mi se povećao.

 Tko vam je najbolji prijatelj od poznatijih osoba?

Od poznatih osoba najbolji prijatelj mi je Luka Petošić. On je moj dragi kolega kojega znam od akademije, vodili smo neke radionice i snimali zajedno.

 Kakvi su vaši planovi za budućnost?

Planiram se baviti nečim još vezanim uz film  jer dosta pišem i imam puno ideja, scenarija i predstava u glavi. U budućnosti se vidim negdje u tom kontekstu. Upravo se spremam za film kod Ivana Livakovića naziva “Svinjari”.

Sara Borzić i Monika Mišir

 

 

 

 

 

 

 

 

Both comments and pings are currently closed.

Comments are closed.