Vlatko Majić rođen je u Vitini kod Ljubuškog, a radi kao profesor književnosti u OŠ Krune Krstića u Zadru.  Piše poeziju, prozu, igrokaze i književnu kritiku, a za svoj rad primio je i nekoliko nagrada. Dosad je objavio nekoliko naslova: Glazba češlja, pjesme, Pjevač pod zemljom, pjesme, Kairos, pjesme, Jezičak, pjesme, Najviše je plave boje, pjesme za djecu, Naša djeca, Kad srce brodi/Che navighi il cuore, pjesničko-grafička mapa s akademskim slikarom Josipom Martinkom, Vrijeme soli, pjesme/proza, Krila nad vodom, pjesme.

Na Novigradskom proljeću vodite Literarnu radionicu. Koliko dugo  traje vaša veza s  Novigradskim proljećem?
Pa, poprilično dugo, gotovo 23 godine. Nadam se da ta veza neće skoro puknuti.

Gledano s pjesničke perspektive, što nam možete reći o Školi stvaralaštva?

To je vrlo nezahvalna uloga, govoriti o ovakvoj sjajnoj organizaciji Škole stvaralaštva. Još u projektu Listopad u Novalji surađivao sam s Titom Bilopavlovićom i Zvonimirom Balogom. Radio sam u radionici literarnog stvaralaštva, a devedesetih smo prešli ovamo u Novigrad. I za svo to vrijeme na prvome mjestu mi je bila kreacija, stvaralaštvo i želja naučiti nešto novo.

Dugo vremena radite kao profesor hrvatskoga jezika u osnovnoj školi. Vidite li među djecom koju poučavate zanimanje za književnost?
Naravno da uočavam. Radeći u nastavi nastojim poticati kreativnost učenika bilo da se radi o lektiri, književnosti, jeziku i slično. Koristim često i filmsku umjetnost kao poticaj. Primjerice animirani film “Starac i more” može poslužiti kao snažan poticaj za razvijanje i  snažnije doživljavanje književnosti. Uvijek potičem iskrenost jer iskrenost u poeziji je najveća značajka.

Je li radionica koju vodite na Novigradskom proljeću tečaj kreativnog pisanja i, ako jest, kako prenosite drugima vještinu umjetničkog djela?

Da, ja sam sve godine vodio Literarnu radionicu, poeziju i kratku prozu, pjesmu u prozi i tolike generacije učenika su prošle kroz te radionice, a meni je najvažnije bilo da oni nauče osnovne stvari iz teorije književnosti, da upoznaju sve mogućnosti književnog djelovanja, ali uvijek sam naglašavao da učenici moraju izgraditi svoj osobni stil izražavanja i naučiti puno toga iz književnog svijeta.

Što vi zauzvrat svom angažmanu u Školi stvaralaštva dobivate od djece ?
Što se tiče poruka odnosno smisla tog rada na poeziji, ja bih ovako rekao: poezija je čisti doživljaj svakodnevnih malih stvari i svega što nas okružuje. Poručujem ne biti sam uz vatru, nego s drugima istraživati i uživati u lijepom.

Smatrate li da sva djeca Novigradskoga proljeća  imaju šanse postati ono što su upisali ?

Od djece koju sam ja poučavao, sada su neki i inženjeri, pravnici, tako da ne moraju nužno biti književnici.

Rođeni ste u Hercegovini, živjeli ste na Pagu. Koliko i kako je ta promjena utjecala na vaš rad i jeste li posvetili neku pjesmu svom domu?

Da li pjesnik piše o svom zavičaju? Zapravo čovjek nosi svoj zavičaj i svoj svijet u kojem je prvi put udahnuo zrak i vidio sunce,  to je jasno, tako kažu da je zavičaj uvijek u čovjeku, da je zavičaj svugdje tamo gdje su kreativni, dobri ljudi, tako da se kroz pisanje ja uvijek vraćam na jezik. Neću reći moja opsesija, ali u svakom slučaju problematika koju ja provlačim i u prozi, uvijek je borba za taj jezik. U svim tim gradovima i sredinama u kojima sam živio, potencirao sam brigu o jezik, znači ne samo kroz um, jednostavnost nego i učenje. Bitno je njegovati svoj zavičajni govor i svoj identitet. Pjesnik je onaj koji o običnim stvarima piše neobično značenje, za razliku od novinara.

Kad ste objavili zadnje djelo?

Objavio sam zbirku pjesama “Krila nad vodom”, koliko se sjećam 2006. godine, dakle prije šest godina. Riječ je o zbirci koja donosi neke nove, neću reći eksperimente, nego pokušaje da se na drugačiji način nešto kaže. “Krila nad vodom” zapravo govore o trenutku kad pjesniku ne ostane ništa, onda jednostavno progovori pjesma.

Što za vas znači Novigradsko proljeće ?

Oh, jako puno.  Novigradsko proljeće je škola stvaralaštva koja omogućuje djeci iz cijele Hrvatske da dolaze zajednički kreirati nešto na zadanu temu.  Ovdje se to akumulira i doista svi koji tjedan dana provedu u ovoj zajedničkoj kreaciji, napune akumulator za cijelu školsku godinu i moja im je poruka da djelić ovoga svakako prenesu u svoju školu jer nam ovo svima nešto znači.

Veronika Bubnjar